Mama

Sve tajne jedne majke: Ovo će vam sigurno slomiti srce!

One nas donose na ovaj svet i od tog trenutka jedina njihova misao je naša dobrobit. naše majke su uvek tu za nas.

Ponekada je lako zaboraviti da onne imaju samo najbolje želje za nas. One često sebe i svoje živote stavljaju u drugi plan. Ove tajne misli koje majke čuvaju od nas će vam slomiti srce!

1. Vi ste razlog zašto je toliko plakala.

Plakala je od sreće kada je saznala da je trudna. plakala je od sreće kada vas je napokon držala u rukama. Plakala je od brige kada stvari nisu išle u vašu korist. A plakala je i od ponosa sa svakim vašim uspešnim korakom.

2. I ona želi poslednje parče!

Naravno, ona će reći da je "puna" kada primeti da se vama još jede. Iz čiste ljubavi prema vama, ona će se toga odreći. Ona se ne odriče samo parčeta pice ili kolača, več i mnogo toga u životu. Ona bi volela da uzme još samo malo, ali će se žrtvovati za vas.

3. Uvek brine za vas

Čak i pre nego što ste se rodili ona bi dala sve na svetu da vas zaštiti od zla. Kada ste ostali napolju do kasno, ona vas je čekala. Ne da bi vas davila, već zato što je želela da zna da ste dobro. Kada je stigao vaš prvi dan škole i vaš prvi sastanak, brinula se kako će se sve odvijati za vas. nebitno da li je u pitanju bolest ili slomljeno srce: ona je uvek na vašoj strani. Zauvek.

4. Pretrpela je ogroman bol

Vaše rođenje bilo je najveći bol koji je doživela. I 9 meseci ranije nisu bili laki. Kasnije, grickali ste je dok vas je dojila, čupali ste je za kosu i šutirali. Ali kada biste joj se nasmejali, ona bi zaboravljala svu bol i sve je bilo izbrisano.

5. Kada biste plakali, ceo njen svet se raspadao

Svaka vaša suza zabijala bi joj se direktno u srce, ne postoji ništa bitnije nego da uteši vas i opet vas usreći. Njeno srce je slomljeno kada vi osećate bilo kakav bol. Uradiće sve da vas uteši i da sve ponovo bude bolje.

6. Obožava vas

Za nju je jako teško da skrene pogled od vas pa čak i da odete od nje tokom noći. Kada napokon zaspite te nemirne noći dok ste imali temperaturu i probudili se sa osmehom, taj trenutak joj uvek zagreje srce.

7. Pozdravljanje sa vama joj slama srce

Ona od početka zna da ćete živeti svoj život korak po korak. Svaki korak je za nju težak, nebitno da li je u pitanju prva ljubav, odlazak na fakultet ili u vaš stan. Juče ste još bili njena beba, a danas vas grli i moli se da vaš život bude ispunjen neverovatnom srećom.

8. Ona zna da nije savršena

Možda njena briga za vas ponekada ide na nerve. Možda ne uradi sve uvek kako treba kako vi mislite da treba. Možda mislite da je bila previše stroga ili gruba. Ona uči u hodu i uvek se trudi najbolje što ume i sama sebi je najveći kritičar.

9. Sve bi opet isto uradila

Uprkos svom bolu i onome šta je izgubila, njena ljubav i radost uvek će biti veći i bitniji od njenog života za nju. zato bi ona kroz sve opet prošla da ima šansu. Jer vas voli. Ona je vaša majka!

Foto: halliecrawford.com

Povratak na posao posle porođaja

Povratak na posao posle porođaja za ženu (i njenu porodicu) predstavlja vrlo buran period, u kojem se izmenjuju suprotne emocije.
Na jednoj strani oseća olakšanje što će se baviti i nečim drugim osim 24-satne brige o detetu, domaćinstvu, životnom partneru, ... što se počinje/nastavlja profesionalno baviti nečim za što se školovala, što voli, što je profesionalno ispunjava.

Na drugoj strani je pregršt emocija koje izazivaju krivicu jer ostavlja dete na brigu drugima (nezavisno što je taj neko drugi roditelj, bake, dedovi, druga osoba od poverenja).

Taj period svaka žena, odnosno par mora posebno proći – jedinstvenog recepta nema.

Kako bi pomogli u tom turbulentnom razdoblju (koje obično traje oko mesec dana), navešćemo o čemu bi posebno trebali razmisliti.

1. Dogovorite se sa životnim partnerom ko će preuzeti najveću brigu o detetu – hoće li on koristiti porodiljski, hoće li uskočiti bake, dedovi, rođaci, druga osoba od poverenja.

Ako se odlučite na „dadilju”, proverite preporuke, ima li iskustva s tako malom decom, može li prepoznati neke hitne situacije, zna li se snaći (kako postupiti, koga nazvati), koliko je i kada na raspolaganju i slično. Svakako navedite telefonske brojeve na koje vas se može nazvati u izuzetnim slučajevima, kao i kontakte drugih osoba kojima se u takvim situacijama može i treba obratiti.
Naravno, prvo vreme, dok se svi ne naviknete na novu osobu u vašim životima, u vašem domu, oko vašeg deteta (nezavisno je li to stranac ili rođak – to je u svakom slučaju neko ko pre nije bio u vašem svakodnevnom životu) stalno ćete se preispitivati treba li to baš tako biti. Savet – nemojte ovakvim razmišljanjima biti zaokupljeni, jer se nećete moći koncentrisati ni na posao, a i osobu koja se bavi detetom prekidate u tome.

2. Dogovorite se sa životnim partnerom o podeli zaduženja u domaćinstvu, primer, ko će i kada obavljati kupovinu, plaćati račune, obaviti kućne poslove, ... Naravno, uvek će se dogoditi odstupanja zavisno o drugim svakodnevnim ili izvanrednim situacijama, no važno je znati šta se od koga i kada očekuje.

3. Na poslu, u radnom okruženju, nije prikladno nametati razgovore o svom detetu – ne odgovara to svima.

Osim toga i ne znate sa sigurnošću kakve stavove o roditeljstvu (o imanju deteta, o nemogućnosti imanja deteta iz zdravstvenih razloga i slično), o odgoju deteta, o braku i bračnim dužnostima (iskrivljeni stavovi kako je briga o detetu isključivo na majci, kako „nisu ista” deca rastavljenih roditelja ili onih koji žive nevenčano od onih u braku i slično) imaju vaše radne kolege.

Nemojte smetnuti s uma kako na izbor radnih kolega uglavnom nemamo uticaja i kako ponekad radne zadatke moramo obavljati s ljudima s kojima se privatno nikada ne bi družili. Stoga nemojte očekivati njihovo oduševljenje vašom srećom u privatnom životu i ako tako pristupite, nećete biti razočarani nekom od njihovih reakcija.

4. Na poslu budite koncentrisani na radne zadatke i nemojte stalno telefonski proveravati kakva je situacija kod kuće – pred radnim kolegama možete delovati rastrešeno, nezainteresirano za posao, ako se dogodi neka greška vas će se prozivati i slično.

Stoga dogovorite nekoliko poziva u određeno vreme (najbolje da vi nazovete kada radna situacija to dozvoljava), odnosno u bilo kojem trenutku ako se dešava neka vanredna situacija. Takođe, u tom smislu zamolite kolege na susretljivost (ako vi niste u mogućnosti javiti se na telefon, a događa se nešto izvanredno, neka neko od kolega primi poziv i obavesti vas, odnosno da uptsva o postupanju).

5. Na porodičnim druženjima (oba nova roditelja i članovi uže/šire porodice) svakako iznesite svoja razmišljanja, očekivanja i odluke.
Recite kako niste samo i jedino majka, nego i socijalno i radno biće. Naravno, dete je na prvom mestu. No, i intimni trenuci sa životnim partnerom, druženja s prijateljima, obavljanje radnih zadataka (za što ste se uostalom i školovali) takođe su važan deo i vašeg života.
I pokažite kako uspevate naći ravnotežu između privatnog i poslovnog dela sebe.

Postupajući tako i vaše dete usvojiće određeni model ponašanja i jednog dana osnovati i svoju malu, sretnu, toplu i uspešnu porodicu.

Autor: Vesna Stepanić, dr med. specijalistica ginekologije i opstetricije

 

Da li je dobro biti stroga mama?

Da li strogo vaspitanje dece, po uzoru na kineske majke, zapravo daje najuspešniju decu na svetu?

Šta ćete učiniti ako vam školarac donese kući ocenu nižu od petice? Da li ćete to smatrati normalnom pojavom u obrazovanju vašeg deteta, razgovarati s njim razumno, nastojeći da shvatite razloge, a možda i potražiti savet u školi. Ili će vaše dete za ručak dobiti pohovani mozak, kao i zabranu pristupa računaru i mobilnom, a ukinućete mu druženje s prijateljima, odlazak na rođendane i vanškolske aktivnosti, sve dok se ne vrati na kolosek broj pet, jer bez 5,00 nema upisa u bolju školu ili fakultet. Ili?

Ako ste slučajno majka B, spadate u kategoriju roditelja kojoj prednost daje profesor prava sa Jejla Ejmi Čua u svojoj knjizi “Borbena himna majke tigrice”. U tom hitu iz 2011. godine, autorka po onoj da su roditelji prvi i najvažniji učitelji, dokazuje superiornost kineskih majki.

Dok zapadni roditelji nastoje da poštuju dečju individualnost, podržavaju ih da se bave onim što vole i daju im podsticajnu sredinu, Kinezi, objašnjava Čua, smatraju da će svoju decu najbolje pripremiti za budućnost ako ih snadbeju veštinama, znanjem, radnim navikama i samopouzdanjem. Majke tigrice detinjstvo smatraju razdobljem učenja, ne igre.

Majke tigrice detinjstvo smatraju razdobljem učenja, ne igre
Detinjstvo nije igra, već učenje
Pošto je i sama dete ambicioznih kineskih roditelja, univerzitetskih profesora, udata za Amerikanca, takođe profesora sa Jejla, Ejmi Čua je svoje pedagoške tvrdnje dokazivala na primerima vaspitavanja svojih ćerki Sofije i Lulu. Koristila je sve, uključujući nasrtanje, pretnje i urlanje dok ne izgubi glas, kako bi bila sigurna da će njene devojčice postići vrhunske rezultate.Sofija i Lulu nisu smele da idu na dečje zabave, da imaju prijatelje ili učestvuju u školskoj predstavi, gledaju TV i igraju kompjuterske igrice, same biraju izborne predmete, donose kući bilo koju ocenu osim petice. Morale su da budu učenice broj jedan u svemu osim u fizičkom vaspitanju, da sviraju samo violinu ili klavir, s maminom ambicijom da ih svirka dovede do čuvenog Karnegi Hola, što je jednoj kćeri i pošlo za rukom.

Za zapadnu majku, tvrdi Čua, strogoća znači teranje deteta na pola sata dnevnog vežbanja instrumenta, a za kinesku barem četiri sata. Prema njoj kineski roditelji ne dopuštaju deci izbor bilo čega prema njihovim sklonostima, jer podilaženje detetovim željama ne vodi nikuda.

Čuine teze bi mogle da se svedu na jednu rečenicu: uspeh neke zemlje zavisi od drila u dečjoj sobi.
Iako je Čua objašnjavala da su to delom sećanja na sopstveno djetinjstvo i da ne mora sve da se shvati doslovce, pa ni kineske majke ne moraju nužno da budu Kineskinje, nego uopšteno roditelji sa super strogim vaspitanjem, knjiga je, naravno, izazvala tektonske potrese u svetu pedagogije i psihologije.

Naročito u nekim zemljama poput Švedske, koja je uzor mnogima zbog savremenog načim učenja koji daje prednost ličnoj autonomiji učenika, za razliku od klasičnog pristupa gde nastavnik ima glavnu reč. I gde svi imaju jednake šanse za učenje.

Neki su njome ipak bili oduševljeni, verujući da je takva istočnjačka pedagogija pretvorila Kinu u ekonomskog tigra, pa se kineski uzor za evropske zagovornike protegao sve do dečjih vrtića i školskih klupa. Uostalom,Ejmi Čua je nedavno trijumfovala: starija ćerka je prošle jeseni primljena i na prestižni Harvard i na čuveni Jejl, ali je izabrala Harvard.

Da li kineski recept zaista funkcioniše?
Bura se još nije stišala oko Čuinih metoda proizvodnje intelektualnih supermena, kada je Su Jeong Kim, izvanredna profesorka sociologije na Univerzitetu Teksas u Ostinu, poreklom Južnokoreanka, objavila letos studiju kojom pobija sve za što se zalaže Čuoa. Deca mama-tigrica imaju lošije ocene, otuđenija su od roditelja i depresivnija od dece liberalnijih mama i tata koji im pružaju podršku, koji nastoje da razumeju njihove potrebe i želje, zaključila je Kim.

Mit o mamama tigricama, znači, baš i ne funkcioniše. Jedu li mame tigrice svoju decu?
A onda je u decembru stigao hladan tuš: najnovije međunarodno istraživanje procena znanja i veština petnaestogodišnjih učenika iz 65 zemalja (PISA) pod pokroviteljstvom OECD-a, pokazuje da su učenici iz kineskog Šangaja prvi u svetu u sve tri ocenjivane kategorije, matematičkoj, naučnoj i čitalačkoj pismenosti. Sledi Singapur, a na trećem mestu je Hong Kong – opet Kina.

Neki su odmah primetili da u obzir nije uzeta cela Kina, nego samo dve najrazvijenije sredine, i da bi u protivnom slika možda bila malo drukčija, ali ipak.

Da li to znači da Čuin recept zaista funkcioniše? Zašto se onda Južna Koreja našla tek na petom mestu (ispred nje je Estonija na području nauke), čuvena po najstrožem obrazovnom sistemu, “helikopter” roditeljima koji stalno zuje oko dece, uzimajući čak godišnji kada im deca polažu maturu i prijemni za fakultet? Ili zašto su učenici najjače ekonomske sile Sjedinjenih Država po kvalitetu obrazovanja na 36. mestu i zašto ih je prešla čak mala Slovenija?

Najveći Pisa-šok doživeli su ipak Šveđani, srozavši se na 38. mesto. Neki tvrde da je razlog reforma iz 1992. godine sa novim sistemom privatnih škola, dok drugi krive ideju da učenik, bez pritiska sa strane, sam preuzima odgovornost za učenje, te suviše labav pristup roditelja odgoju za koji kineske mame-tigrice tvrde da vodi u ćorsokak.

Autorka: Ejmi Čua, profesor prava na univerzitetu Jejl

bojni poklič majke tigraSamo nekoliko meseci nakon američkog izdanja novosadski Psihopolis je objavio knjigu koja je šokirala Amerikance, i izazvala nezapamćenu lavinu reakcija i komentara o vaspitanju dece i došla na naslovnu stranicu magazina TIMES.

Autorka Ejmi Čua, profesorka prava na Jejlu, kineskog je porekla i u vreme dominantnog preterano popustljivog vaspitanja i imperativa ideologije srećnog deteta, zastupa tigar vaspitanje koje se, u skladu sa kineskom tradicijom, zalaže za strogo vaspitanje koje daje odlične rezultate.

Iako dočekana na nož od komentatora, medija i roditelja ubrzo je postala jedna od pet najprodavanijih knjiga na Amazonu. Ova teorija vaspitanja izazvala je pravu paniku, jer osnovni mehanizam ove vaspitne tehnike jeste odlaganje zadovoljstva: deci se uskraćuju lako dostupne radosti a zarad potencijalno većih nagrada u budućnosti! Činjenica da je knjiga vrlo brzo postala šampion čitanosti, a autorka zauzela naslovne strane i intervjue u najtiražnijim časopisima, dokazuje da američki roditelji osećaju da nešto ozbiljno nije u redu sa načinom na koji vaspitavaju decu.

Saveti za majke: Kako sprečiti bolove u vratu, leđima, kukovima...

Tup ili oštar bol, glavobolje i umor, često "dolaze u paketu" sa majčinstvom. Evo načina da sprečite ili bar ublažite ove probleme...

Višesatno nošenje deteta, teškog 10 ili više kilograma je izuzetno naporno, a kada tome pridodamo i kolica sa svim potrebnim i nepotrebnim dodacima, ne iznenađuje nas činjenica što majke pre ili kasnije osete bolove u različitim delovima tela.

Evo nekoliko praktičnih saveta kako da sprečite ove probleme.

Bolovi u leđima predstavljaju zaista velliki problem! Naime, mnogo je razloga zašto mame osećaju bolove u leđima, ali jedan od najvažnijih je činjenica da mame uvek nose sve sa sobom, kako ih ništa ne biiznenadilo.

Rešenje: Ne pretrpavajte se preko svake mere! Pelene, maramice, flašica, garderoba i spremni ste!

Na kukove i vrat kao na funkcionalne delove tela, možete zaboraviti ukoliko vaš mezimac spada u grupu krupnijih beba.

Rešenje: Investirajte u nosiljke koje ravnomerno raspoređuju bebinu težinu. Postoje različite varijante marama, čija cena postaje nevažna onog trenutka kada pomislite na veštačko rame ili kuk.

Istegnuća ligamenata su takođe veoma neprijatna pojava, a najčešće pogađaju majke vozače, dok se okreću i pokušavaju da komuniciraju sa nemirnim detetom u sedištu. Slično se događa i pri stavljanju deta u sedište.

Rešenje: Kada postavljate dete u sedište, nemojte se izvijati preko pola automobila, već ga samo postavite, a nakon toga sedite pored njega i fokusirajte se na zakopčavanje.

Svakodnevna pogrbljenost takođe muči mnogemame, a do toga nisu ni svesne. Budimo iskreni, koliko mama uopšte obraća pažnju na pravilno stojanje i položaj tela dok gura kolica?! Tu i tamo im im telo ipak daje signale da Sizifov posao guranja stene na vrh brda, može da ostaviti dugotrajne posledice.

Rešenje: Podesite ručke kolica tako da ih možete držati i gurati bez grbljenja. U svakom trenutku budite svesni svog tela i zapamtite ono što vam je mama još od malena govorila: "Stani uspravno i drži glavu visoko". Ovaj mamin savet je doduše primenjiv na ostale životne situacije, a ne samo na guranje bebe u kolicima.

Lekari preporučuju da nikada ne nosite više od 10 posto svoje telesne težine na ramenima, uključujući i težinu vašeg deteta.

Mame, puno sreće! Znamo da vam je potrebna.

Ispovest: Moj svet se srušio kad sam saznala da ću dobiti sina!

Mnogi budući roditelji složiće se da im nije bitno kog pola će biti njihova beba, već samo da je živa i zdrava. Međutim, mama Džen ne misli tako. Pročitajte njeno iskustvo...

Stvarno sam se radovala tome da budem blesavija od moje nerođene ćerke. Punih 20 nedelja, i mnogo godina pre toga, sanjala sam o devojčici koja će jednog dana kao labudica da se pretvori u predivnu samosvesnu i hrabru ženu. Devojčicu koja će biti savršena kombinacija mene i mog supruga, lepa i zabavna na oboje. Devojčicu koja će da obožava da sa mnom posećuje muzeje, koja će da bude izuzetno nadarena za matematiku i izuzetno srećna kada se budemo glupirale.

Nakon 20. nedelje i zakazanog ultrazvuka i suprug i ja smo kasnili. Dan je počeo ludnicom na poslu i još većom ludnicom u saobraćaju, ali ništa nije moglo da me omete u pogledu na moju devojčicu koja raste u meni. Naravno, znali smo sve vreme da postoji ta mala mogućnost da grešimo, ali mi smo se nadali i bili smo uvereni da će naša želja da se ostvari. Legla sam na sto i bila spremna - na pogled i na veliku vest, ako će hteti da nam se pokaže šta je. 

Lekarka koja me je pregledala pitala je da li možda želimo da znamo pol, pa smo u isti glas rekli - da. "Paaa, čestitam", rekla je doktorka, "dobićete malog dečaka". Moj svet se srušio. Oprosti mi sine na tome, ali to nisam htjela. Tek kada sam došla kući, razočarana, proguglala sam termin razočaranja u pol i ne samo da sam pronašla gomile članaka drugih majki koje su se susrele s takvim situacijama, pronašla sam čak i knjigu koja se na 135 stranice bavi ovom problematikom. Okej - nisam jedina. Proučila sam članke, pročitala komentare i utešila se jednom činjenicom. To što smo videli na ultrazvuku i to što će u životu mog deteta činiti jednu veliku razliku nije zapravo tako veliki stvar. To je samo razlika u njihovim genitalijama jer sve što sam zamislila da ću u životu da radim sa svojom devojčicom, zapravo ću moći da radim i sa dečakom.

Razlika između ćerki i sinova je biološke prirode i ako malo okrenemo problem shvatamo da je društvo napravilo tu razliku između jednih i drugih i da zapravo nijedna razočarana majka poput mene neće da kaže: Šteta, baš sam se nadala da ću roditi ćerku koja će imati vaginu poput moje". Ne - razočaranje je generalno jer takva mama neće, ili nije još, dobila ćerku koja će da bude u celosti poput nje, s time da se tu ne misli na lice, oči, kosu, već na njeno ponašanje i njena interesovanja. A kada to razdvojimo, shvatimo da je onda zapravo svejedno hoće li naš biološki potomak biti sin ili ćerka. Društvo je to koje je podelilo muško od ženskog.

Ne rađaju se sinovi kao muškarci - rađaju se kao deca koja tek treba da se nauče životu i ponašanju. A mi, roditelji, imamo tu viziju koju smo stvorili želeći da se naše dete ponaša ženskasto ili muškasto. Jedino je pitanje - hoće li to dete u životu zaista želeti da se tako ponaša ili ne. Ali, moram da priznam još jedno. Nešto što je ustvari najvažniji detalj mojih nadanja - a to je činjenica da sam toliko želela ćerku samo da bi ona mogla da postane bolja verzija mene. Eto - priznala sam. Žena sam. I toliko puta u životu doživela sam razočaranje jer sam u nekim životnim bitkama gubila samo zato što sam se takmičila s muškarcem. Zato sam silno želela da odgajam svoju ćerku i da je podstaknem da bude bolja od mene - da bude pametnija, kreativnija, divnija... da pokori svet svojom pojavom.

A onda sam se opet vratila svom stomaku i tom biću u sebi. Meni ne treba niko da kaže da bih svoje dete, uprkos drugačijem polu, trebalo da volim. Naravno da ću ga voleti najviše na svetu samo što sada, iz ove perspektive, ne vidim toliko predivnih ideja u vezi sa njegovim odrastanjem i njegovim budućim interesima. Sve što vidim su stereotipi - glasno malo biće koje će umesto muzeja da bira igre u blatu, a umesto matematike neki grubi sport.

I to je to - tu je glavni problem. Ultrazvuk nije otkrio samo specifične polne organe, otkrio je i moj stereotipni seksistički stav. Jer nikad ne možemo da znamo - baš nikada, u šta će naša deca da se pretvore. Možda ćemo imati devojčicu kratke kose sa štapom u ruci, ili sina koji voli da pevuši i da igra uz muziku. Možda ćemo imati ćerku koja će da bude najbolja fudbalerka na svetu ili sina - najboljeg plesača na svetu. To stvarno niko ne može da zna i zato je razočaranje zapravo glupavo i stereotipi su glupavi - važno je voleti i znati videti to svoje dete i interese koje ono pokazuje. Roze ili plavo - sasvim nevažno.