Vaspitanje deteta

SLEDEĆI PUT NEMOJTE DA NASEDNETE: 47 najčešćih dečijih laži i izgovora, neka će vas iznenaditi!

Mali vodič za roditelje kako bi bili spremni.

Neke laži se prenose generacijama, pa i sami možete da se setite šta ste svoje roditelje lagali kada ste bili mali. Međutim, dece su sve veći manipulatori i sami ćete se iznenaditi koliko mogu da budu maštoviti u smišljanju "novih laži".

Studija objavljena u časopisu Law and Human Behaviour pokazala je da u samo 47 odsto slučajeva roditelji otkriju da njihovo dete laže. To znači da u više od polovine slučajeva, nasednemo na laži dece.

Bilo da se radi o malom detetu ili već o školarcu ovu su najčešće laži i izgovori koje ćete čuti:

Ako dobijem psa, obećavam da ću ga izvoditi u šetnju i hraniti.
Još uvek nismo dobili ocene.
Ako mi dozvolite da (ubacite detetov zahtev), nikada više ništa neću tražiti!
Treba mi novac za školski pribor.
Prvi je počeo!
Boli me glava. Ne mogu da idem u školu.
Tata je rekao da može.
Dobro sam.
Telefon mi se ispraznio.
Na rođendanu će biti i roditelji.
Kasnim iz škole jer je gužva u saobraćaju.
Ručao sam.
Nisam te blokirao na Fejsbuku. Sigurno je neka greška.
Biću veoma pažljiv dok vozim tvoj auto.
Ne znam kako se auto oštetio. Možda ga je neko udario na parkingu.
Evo, završiću sa igranjem video igrica za dva minuta.
Nikada nisam probao pivo.
Ne, nisam sipao ostatak hrane u đubre.
Zaboravio sam.
Učitelj nam nije dao ništa za domaći.
On nije moj dečko, mi smo samo prijatelji.
Idem u krevet odmah.
Uradiću ovo kasnije / sutra.
Nisam započeo tuču. Pokušao sam da ih rastavim.
Naravno da štedim novac koji sam dobio.
Ja sam u biblioteci. Učim.
Nosiću majicu koju si mi kupio.
Izvadio sam meso iz frižidera čim si mi rekao.
Volim porodični odmor.
Uvek vozim pod ograničenjima.
Nisam to ja uradio.
Učio sam do kasno.
Nisam video tvoju poruku.
Već sam oprao zube.
Slušam te.
Zaista sam učio. Ne znam zašto sam dobio lošu ocenu.
Nisam to ja pojeo.
Roditelji mog prijatelja to uvek dozvoljavaju.
Nisam umoran.
Baš me briga.
Nikada nisam pobegao sa časa.
Nije me sramota zbog vas.
Doći ću kući u dogovoreno vreme.
Kada krenete na put obavezno kažu "ne ide mi se u toalet", a ubrzo zatim im se piški.
Roditelji mojih prijatelja im uvek to dozvoljavaju.
To definitivno nisam pojeo.
Nisam gledao film koji nije primer za moj uzrast.

Možda i vi imate da dodate nešto na spisak?

izvor:yumama.mondo.rs

KAKO DA DETE NAUČITE DISCIPLINOM: Nije potrebna strogoća i kažnjavanje, isključivo ovakvi pristupi daju rezultate

Najteže je decu naučiti disciplinom, ali postoji nekoliko ključnih stvari koje je važno primeniti.

Nisu sva deca ista i najteži zadatak roditelja je naučiti mališane da ih slušaju i budu odgovorni. Dobro je poznato da je detinjstvo komplikovana faza u kojoj se individua mentalno i fizički razvija svojim vlastitim ritmom. U tom periodu se formira karakter, dobre navike i ponašanje.

Ovo su ključni pristupi koje treba primeniti da bi usmerili svoje dete na "pravi put":

Poštujte ih

Poštovanje je jedna od glavnih lekcija koje bi deca trebalo da usvoje. Poštovanje jednakosti ključna je vrednost koju bismo trebalo usaditi u svoju decu. Ne preporučuje se da uveravate dete da pokazuje poslušnost kao rezultat podložnosti, nego kao rezultat poštovanja. Time što nismo previše autoritarni dopuštamo im da shvate da je u redu popustiti s vremena na vreme.

Budite oprezni

Oprezom možemo izbeći mnogo lošeg, na primer izricanje preteranih kazni. Važno je objasniti razloge zbog kojih disciplinujemo dete kako ga naši postupci ne bi zbunili.

Dopustite slobodu

Deo porodičnog sklada je dopuštanje svakom pojedincu da ima ista prava i da podjednako učetvuje u porodičnim aktivnostima uz potpunu slobodu. Da bi se to dogodilo, ključno je dati deci priliku da izraze svoje mišljenje. To hrani osećaj poverenja među članovima porodice i omogućuje im da osete da se i njihov glas čuje i da je vredan.

Ostavite im prostora

Temelj discipline je individualna sloboda. Kada deca prepoznaju da imaju svoj prostor za donošenje odluka, lakše prihvataju pravila i autoritet. Važno je dopustiti deci da deluju po vlastitoj volji i da pregovaraju i komuniciraju sa svojim roditeljima. Ovo je ključno kad se radi o uspostavljanju pravila i ograničenja.

Uspostavite standarde

Ako su porodična pravila jasna i dobro poznata, onda ne bi trebalo biti razloga za nesporazume ili nesuglasice. Jasnoća i određenost pri postavljanju pravila vrlo su važni koraci u podučavanju dece disciplini.

Slušajte svoju decu

Slušanje je osnova podučavanja disciplini. Povezano je sa drugim ključnim tačkama kao što su poštovanje, jednakost, sloboda i poštovanje pravila. Nikad nećete požaliti ako poslušate što vam deca žele reći. To vam omogućuje da znate kako razmišljaju i tako ćete bolje reagovati na njihovo ponašanje.

izvor:yumama.mondo.rs

DETE NAMERNO UDARA GLAVOM O ZID: Donosimo vam savete kako treba reagovati i kad je situacija zabrinjavajuća

Da li je to samo još jedna faza koja će proći ili roditelji imaju razlog za brigu.

Nije retkost da bebe ili manja deca odjednom na sve počnu reagovati lupanjem glavom o zid ili pod, iako roditeljima to izgleda strašno i se često pitaju "da li to normalno" i "zašto moje dete to radi" - bez brige, nije to ništa čudno.

Takvo ponašanje je zapravo prilično uobičajeno, pogotovo za dvogodišnjake i može potrajati i nekoliko meseci, a ponekad i duže.

Zbog čega deca imaju tu potrebu?
Ritmičko udaranje glavom decu zapravo smiruje pa to često znaju da rade kad su uznemireni, frustrirani, ljuta, čak i uplašeni.

Ponekad dete tako traži dodatnu pažnju, a ponekad može biti u pitanju i neka fizička bol koju dete ne može da objasni pa lupanjem glavom u zid ili pod zapravo preusmerava svoju bol.

U retkim situacijama lupanje glavom može ukazivati na autizam, simptome iz autističnog spektra ili neki drugi poremećaj, pa ako sumnjate na nešto od toga, svakako se obratite lekaru kako biste reagovali na vreme ili samo otklonili sumnje.

Šta uraditi i da li treba reagovati kad počnu da lupaju glavom?
Deca koja su tome sklonija od drugih možda zaista traže samo malo više roditeljske pažnje pa pokušajte da se malo više posvetite detetu, ali ne onda kada već lupa glavom, već ranije, tako da do lupanja uopšte i ne dođe.

Možete im uvesti i neke ritmičke igre kojima će postepeno gubiti želju za ritmičkim lupanjem glavom. Plešite, svirajte, pevajte, dajte im da udaraju po "bubnjevima".

Neka deca se ritmičkim lupanjem glavom zapravo uspavljuju pa proverite da li vaše dete ima utvrđen ritam spavanja, jer je možda premoreno kad to počne da radi.

Čuvajte njihovu glavicu jer, iako većina dece ne lupa glavom toliko jako da se povredi i sami će smanjiti intenzitet lupanja ako počne da ih boli, svejedno pripazite da lupanje ne bude prejako.

Prirodno je da se svaki roditelj naježi na pomisao - "pustićemo dete da se udara, ali ne prejako", ali znajte - to stvarno nije neobična pojava.

Veruje se kako više od 20 odsto dece sigurno prođe tu fazu, a brojka je možda i veća, jer je roditelji ne prijavljuju, znajući da je reč samo o fazi.

Ali, ako dete počne i čudno da se ponaša, zatvara se u sebe i sve se češće počne sa lupanjem glavom o zid, tada treba zatražiti pomoć stručnjaka.

izvor:yumama.mondo.rs

Strah od neuspeha u šestoj godini

Kada će dete početi da se bavi nekim sportom jedna je od važnih odluka većine roditelja. Međutim, nekada u tome mogu i da preteraju. Naime, uključivanje dece u sport iz godine u godinu je sve ranije – nekada je sportski rekvizit veći od samog mališana

U šestoj godini deca više nisu fokusirana samo na roditelje već se okreću sebi. Kroz egocentričnost pokušavaju da identifikuju svoje sopstvene interese stvarajući nezavisnu ličnost. Njihova interesovanja se stalno menjaju, što je veliki stres za celu porodicu. Roditelji često misle da kad je već tako puno sebe, dete treba da ode negde gde će se osloboditi viška energije.

Sport je opcija koju većina roditelja izabere u ovom periodu. Oko pete godine se i kod neke dece budi interesovanje, ali najmasovniji ulazak u sport je u osnovnoj školi.

Različiti motivi. Deca imaju više motiva za bavljenje sportom ali im je na prvom mestu zabava, što uglavnom nije u saglasnosti sa motivima roditelja. Za dete koje pre svega želi da se zabavi, očekivanja da poštuje pravila igre, da izdrži celu utakmicu, postigne gol ili koš, dobije meč, predstavlja ogroman stres.

Kada se traži uzrok zbog kojeg dete ne želi više da ide na neku sportsku aktivnost, na vrhu liste su loša iskustva sa trenerima, veliki pritisak da se pobeđuje i, za mlađu decu, pre svega nedostatak zabave i uživanja.

Početno nezadovoljstvo prerasta u izbegavanje treninga a takmičenja postaju stresna, što je poslednja stepenica pred napuštanje sporta.

 Pravo vreme. Kada je pravo vreme za uključivanje u sport – teško je reći. Najveći procenat dece kod nas počinje da trenira u periodu između šeste i desete godine, što znači da treba dobro proceniti da li je dete uopšte za tako nešto spremno. Da li je motivisano, odnosno da li se nadmeće sa drugima, gleda gde se nalazi u odnosu na njih – što se uglavnom dešava pred polazak u školu. Međutim, čak i kada postoji potreba za takmičenjem, to ne znači da je ono kognitivno zrelo, da može da izvodi određene tehnike i koristi taktiku nekog sporta.

Ako se nedovoljno zrelo dete uključi u takmičarski proces koji nije u skladu sa njegovim mogućnostima ili je pod pritiskom da pobeđuje, mogu da nastanu psihološke posledice negativne po njega. Očekivanja trenera i roditelja mu ruše samopouzdanje i samopoštovanje.

U skladu sa dečjim razvojem. Bavljenje sportom treba da bude u skladu sa fizičkim, mentalnim i emocionalnim razvojem deteta. Za uzrast do šest godina igra treba da bude nestruktuirana i da sadrži različite pokrete tela, da podstiče razvoj moždanih funkcija, koordinaciju, grubu motoriku, razvoj emocija, liderske sposobnosti i maštovitost. Ovakve aktivnosti imaju za cilj izgrađivanje samopouzdanja, pravilno držanje tela, ovladavanje ravnotežom, jačanje kostiju i mišića, održavanje optimalne telesne težine, umanjenje stresa, bolje spavanje… Deca predškolskog uzrasta treba da se što više kreću na razne načine, da budu aktivna i da u tome uživaju. Ako žele, mogu da se takmiče u bezbednom okruženju u svojoj porodici sa starijom braćom i sestrama ili sa roditeljima i na taj način zadovolje potrebu za poređenjem. Za dete predškolskog uzrasta važno je da se takmiči sa samim sobom, sa svojim najboljim postignućima, a ne sa drugom decom.

izvor:mojpedijatar.co.rs

Dete žvrlja po zidu? Evo zašto treba da ga pustite

Prvo, ne mora da žvrlja po samom zidu, uvek možete zakačiti tablu ili, jednostavno, zalepiti neki veliki papir ili hamer i dati detetu da tu piše, crta, lepi itd. Evo zašto je to dobro.

Verovatno nikada niste razmišljali o prednostima, recimo, pisanja po tabli ili igranja sa magnetima po frižideru. Upravo tada govorimo o radu na vertikalnoj površini a što defektolozi i terapeuti jako često koriste u svom radu, a evo i zašto.

Zašto deca treba da se igraju na vertikalnoj površini?
1. Stabilnost ramena i lakta
Upotreba vertikalnih površina kao što su table za pisanje, magnetne table ili pametne table koje se mogu sresti u nekim školama, zahtevaju da dete koristi duže pokrete ruke a što podstiče jačinu i fleksibilnost u zglobovima i mišićima gornjih ekstremiteta. Čak i ruka značajno jača jer radi protiv gravitacije kako bi mogla da pravi vertikalne, horizontalne i dijagonalne linije.

2. Bilateralna koordinacija
Da li ste ikada pokušali da koristite šablon za crtanje dok radite na vertikalnoj površini? „Jednom sam pokušala da nacrtam lepu cvetnu šaru na zidu i to je bila katastrofa! Ovo je teška veština!“, kaže Loren Drobnjak, pedijatrijski fizioterapeut i koautor više knjiga o senzo-motornom razvoju.

Za decu, praćenje predmeta, korišćenje šablona ili čak samo stabilizacija papira za pisanje na uspravnoj površini zahteva upotrebu obe ruke (jednu za rad, jednu za držanje) a uz to zahteva i propriocepciju i snagu da drže objekat koji prate!

3. Prelazak preko srednje linije
Kada dete piše ili crta po velikoj vertikalnoj površini, ono mora da dominantnom rukom pređe srednju liniju svog tela da bi doseglo sav prostor. Ovo je odlična praksa za decu koja se bore sa prelaskom srednje linije i uspostavljanjem jake dominacije ruke.

4. Produžetak zgloba/hvatač za olovku
Vertikalna površina za pisanje prirodno stavlja zglob u ispruženi položaj što podstiče stabilizaciju ruke za bolje hvatanje olovke i kontrolu pribora za pisanje.

5. Vizuelna pažnja i koordinacija ruku i očiju
Rad na vertikalnoj površini približava zadatak detetovim očima. Ovo pomaže deci koja imaju poteškoća da zadrže vizuelnu pažnju na aktivnosti i može pomoći da se podstakne koordinacija ruku i očiju, jer dete ima bolji pogled na ono što radi.

6. Prostorna svest
Kada dete radi na velikoj vertikalnoj površini, to čini pojmove usmeravanja (gore, dole, levo, desno) mnogo lakšim za razumevanje jer dete može da poveže reči sa svojim sopstvenim telom!

7. Čulna stimulacija
Rad na vertikalnoj površini može biti od koristi za nervoznu decu koja bolje rade u stojećem položaju nego sedeći za stolom. A ako bolje razmislite, svi radimo bolje ako možemo da promenimo pozicije!

8. Postura i držanje tela
Rad u klečećem ili stojećem položaju na uspravnoj površini daje deci dobru dozu jačanja tela. Nema spuštanja ili oslanjanja na naslon stolice – jedino što dete može da uradi jeste da angažuje mišiće stomaka i leđa da bi zadržalo uspravno držanje.

Aktivnosti za vertikalne površine:
Postoji mnogo zabavnih načina za igru i rad koristeći vertikalnu površinu. Evo nekih:

Igrajte se sa nalepnicama! Neka ih dete zalepi po celom zidu na različitim nivoima, a zatim mu dajte uputstva koje nalepnice da dodirne – možda će morati da skoči ili da se savije!

izvor:najboljamamnasvetu.com

Od stava roditelja zavisi da li će dete imati radne navike

U svojoj praksi često se srećem sa vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se stalno ponavlja jeste kako da njihova deca – koja su sada već dovoljno odrasla – konačno počnu da preuzimaju odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju da nameste krevet za sobom, koji ne peru sudove, koji ne traže sami knjige za lektiru već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već sredovečni ljudi, koji su sve to radili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovu decu. Ali, pitanje je kako?

Ne postoji univerzalni recept
Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primene stvari funkcionišu bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj "kako“ ne stane u jedan savet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promene. Taj "kako“ se gradi godinama, puno pre nego što do problema uopšte dođe.

Ako ste ikada pokušali da promenite neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj da pijemo kafu pre doručka, trebaće nam neko vreme da se naviknemo na promenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek posle toga popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

 Za usvajanje navika je potrebno vreme

Navike se usvajaju od najranijeg uzrasta
Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke... Ali isto tako navika je i pokupiti tanjir za sobom, oprati sudove, namestiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranijeg uzrasta.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve rade umesto dece.

Mogu da razumem roditelje koji su sami imali teško detinjstvo i stroge roditelje i koji su želeli da svoju decu oslobode obaveza, dopuste im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu da razumem roditelje u procesu razvoda ili samohrane roditelje koji pokušavaju da detetu smanje stres i pritom čine sve kako bi ono bilo srećno. Međutim, ako dete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo da namesti krevet, opere sudove ili pozajmi knjigu za lektiru iz biblioteke ili od druga (nezavisno od razloga) zašto bi ono odjednom to htelo (ili znalo) u starijem uzrastu? Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijem uzrastu ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim rečima, same godine ne garantuju da će, na primer 20-godišnjak znati da opere sudove a 10-godišnjak neće. To zavisi od njegovog prethodnog iskustva i stava roditelja.

Sveje lakše u ranom uzrastu

Sećam se posete prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom ćerkicom stavljala sudove u mašinu za pranje sudova – ponos koji je u tom trenutku zasijao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da njena ćerka voli da se tako igra sa njom: kada je mama sređivala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Da li je dete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dete dobro složilo sudove u mašinu za sudove? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro složene? Nisu. Ali, to nije ni bila poenta. Mamin cilj nije bio da njeno dete odradi posao umesto nje; cilj je bio da dete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo da usadimo na brzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primer nas odraslih i vreme.

Nikada nije kasno
Rekla bih da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo detetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađem uzrastu biti jednostavnije (dete će verovatno sa uživanjem i ponosom učiti kako se namešta krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuvanja i slično), u starijem uzrastu se stvari malo komplikuju. Da bi privoleli našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Na primer, ako znamo da je naše dete jako motivisano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuvanje i spremanje možemo prezentovati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u sopstvenom domu. Rečenica poput „Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla naterati da uzme stvari u svoje ruke. Zatim, čišćenje može biti i zabavno ako dozvolimo našem adolescentu da pojača muziku i usisava u ritmu omiljene pesme. Naravno da se stvari neće promeniti preko noći i da ih neće prihvatiti sa oduševljenjem – ali, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih volela da kažem svim roditeljima da ne verujem u greške – samo u povratne informacije koje dobijamo od okoline. Neka svoju decu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

izvor:najboljamamanasvetu.com

 

Kako naučiti dete da gleda na sat?

Vreme je apstraktan, za decu veoma zbunjujuć pojam. Nerazumljivo im je da se vreme ne vidi, a nekako se meri…

Deca ne razumeju pojam broja, a u računanju vremena sve se svodi upravo na brojeve. Polazi se od nule, umesto od broja jedan, sat ima 60 minuta, svaki minut 60 sekundi, dan 24 sata… Zatim, postoje časovnici sa kazaljkama, razmak između dva broja na časovniku iznosi ili pet minuta ili ceo sat (u zavisnosti da li gledate šta pokazuje velika ili mala kazaljka…), a postoje i digitalni časovnici…

Ipak, sa početkom školovanja, većina dece ima dovoljno znanja iz svog svakodnevnog okruženja, pa tada i usvajanje ove veštine postaje brže i spontanije.

• U predškolskom uzrastu, ne opterećujte se matematikom. Dete u početku neće znati dovoljno matematičkih pojmova da bi razumelo činjenice kao što su: minut ima 60 sekundi, sat ima 60 minuta. Umesto toga, predstavite mu časovnik kao igru.

• Govorite u onim odrednicama koje dete može da razume. Pronađite neku aktivnost koju dete poznaje, koja je deo njegovog svakodnevnog života, i onda razgovarajte o njenom trajanju. «Koliko traje dok se pojede sladoled?», “Koliko traje tvoj omiljeni crtani film?”, “Koliko dugo spavamo?”… Vežbajte na ovaj način najpre uviđanje da li je nešto kratkotrajno ili dugotrajno.

• Napravite časovnik od kartona sa pomičnim kazaljkama. Igrajte se. Kada postavite kazaljke u određeni položaj, razgovarajte sa detetom šta radite u to doba dana. Pitajte se međusobno i odgovarajte sve dok ono ne shvati da se u svakom danu dešava nešto drugo, a da često upravo ritam i dinamika tih događaja zavise od časovnika. “Kada krećeš u vrtić?”, “U koliko sati ručamo?”.

izvor:mojpedijatar.co.rs

Bes i agresivno ponašanje – kako da pomognete svom detetu

Kao roditelji svi se suočavamo sa besom kod dece, jer je bes osećanje, a osećanja su svojstvena ljudima.

Kao i odrasli, tako i sva deca osećaju bes. Bes je normalan. I bes nikada nije problem.

S druge strane ponašanje izazvano besom, agresivno ponašanje je ono što verovatno i vi želite da promenite.

Možda u komunikaciji sa decom ne pravite jasnu razliku između besa - osećanja i udaranja ili agresivnih reči - ponašanja izazvanih besom. A to je veoma važno zato što ne želite da se deca osećaju loše, posramljeno, uplašeno, neadekvatno zbog svojih osećanja.

Kada deci šaljete poruku da bes nije dobar, da ne treba tako da se osećaju, deca zaključuju da ona nisu dobra, da sa njima nešto nije u redu, inače ne bi osećala bes. Iz tog razloga želite jasno da kažete deci da je bes normalan, da svi osećamo bes. Takođe je važno da deca znaju su ona dobra unutra, bez obzira na njihovo ponašanje.

To je mesto sa koga ih možete učiti kontroli agresivnog ponašanja. A ne sa mesta krivice, srama, vašeg besa i nestrpljenja.

Kako dete da naučite kontroli agresivnog ponašanja?

Upoznajte decu sa tehnikama za regulaciju emocija

1. Na prvom mestu kroz lični primer.
Kako vi reagujete u besu, da li vičete i pretite ili se smirite i razgovarate naknadno? Morate znati da ste vi prvi učitelji. Ne možete učiti decu nešto što sami ne primenjujete.

S druge strane i vi ste ljudi i grešite. Ne morate da budete savršeni roditelji da biste učili decu.

I verovatno nećete biti savršeni, ali je veoma važno da preuzmete odgovornost za svoje emocije i svoje ponašanje.

Ono šta možete da kažete nakon što vi niste iskontrolisali svoje emocije je:

“Ponekad je i meni teško da se smirim i regulišem svoje velike emocije. I onda vičem ili pretim. Želim da znaš da to nije tvoja krivica. I da su moje emocije i moje ponašanje moja odgovornost.”

Takođe ako menjate svoje stare obrasce možete da budete iskreni i autentični:

“Znam da sam ranije tebe krivila ili postiđivala, što nije bilo u redu. Sada radim na tome da ostanem smirena i da razgovaram s tobom sa poštovanjem iako sam uznemirena ili ljuta.”


2. Sledeće što je potrebno jeste da učite decu o emocijama i njihovoj ulozi.
Da im proširite rečnik osećanja kako bi znali šta se dešava u njima, kako bi znali da prepoznaju svoje unutrašnje iskustvo.

Upoznajte ih sa emocijama kao što su razočarenje, tuga, stid, frustracija, strah, jer se ta osećanja često kriju ispod osećanja besa. Na taj način dete može da razume zašto se oseća besno, što će mu pomoći da izrazi bes na drugačiji način.

Pomozite detetu da upozna svoje emocije

3. Upoznajte decu sa tehnikama za regulaciju emocija, kao što su duboko disanje, fizičke vežbe, senzorni alati.
U zavisnosti od deteta nekima odgovara i crtanje, muzika, u svakom slučaju važno je da pronađete aktivnost koja dete opušta i smiruje i koju može da primeni u situacijama kada oseća bes.

4. Uvedite jasna pravila i granice.
Ona moraju postojati i ona se odnose na ponašanja kada dete može povrediti sebe, druge ili oštetiti stvari. Detetu možete reći “U redu je da budeš besan, ali ti neću dozvoliti da udaraš. Sešću ovde pored tebe i pomoći ti da se opustiš i smiriš. Ovde sam za tebe.”

Pohvalite dete kada vidite napredak.

5. Kada vidite napredak...
Kada vidite da je dete uspelo ili pokušalo da koristi neku od tehnika koje ste ga naučili ili kada je izrazilo svoja osećanja i potrebe rečima, naglasite to. Pokažite da cenite trud. Pokažite da primećujete da je uradilo to iako nije bilo lako.

Učenje veština zahteva vreme i posvećenost. Bes i intenzivna osećanja dece često su neprijatnosti koje remete vaš mir i već zauzet raspored. Međutim važnost vaše prisutnosti i posvećenosti je nemerljiva. Upoznavanje na svojim osećanjima, rad na regulaciji svojih emocija, a zatim i učenje dece istom su prioritet u današnjem vremenu.

izvor:najboljamamanasvetu.com

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju kod dece?

Emocionalna inteligencija odnosi se na ljudske sposobnosti da shvate, identifikuju, razumeju, i uspešno upravljaju svojim i drugim emocijama. Biti emocionalno inteligentan znači biti sposoban da efektivno upravljamo nama i našim odnosima.

EQ obuhvata četiri vrste sposobnosti koje su poređane prema složenosti psihičkih procesa koje uključuju, od jednostavnijih (zapažanje i izražavanje emocija) do složenih (svesnost, refleksivnost i regulacija emocija):

A nivo: Percepcija, procena i izražavanje emocija:
sposobnost zapažanja emocija u nečijem fizičkom stanju, osećanjima i mišljenju
sposobnost zapažanja emocija kod drugih osoba, u umetničkim delima ili slično, kroz jezik, zvuk, pojavnost i ponašanje
sposobnost preciznog izražavanja emocija, kao i izražavanje potreba povezanih s tim osećanjima
sposobnost razlikovanja tačnog od neadekvatnog, odnosno iskrenog od lažnog u izražavanju emocija


B nivo: Emocionalna facilitacija mišljenja
emocije određuju redosled mišljenja tako da usmeravaju pažnju na važne informacije
emocije su dovoljno jasne i dostupne, pa pomažu prosuđivanju i pamćenju događaja koji su u vezi sa različitim osećanjima
različiti pogledi na stvari menjaju emocionalna stanja podržavajući mogućnost procene iste situacije sa različitih strana
emocionalna stanja olakšavaju pristupe specifičnim problemima: tako sreća olakšava induktivno mišljenje i kreativnost


C nivo: Razumevanje i analiza emocija: upotreba emocionalnih znanja
sposobnost imenovanja emocija i prepoznavanje odnosa između reči i samih emocija (kao npr. sviđati se i voleti)
sposobnost interpretiranja značenja koja emocije prenose ( npr. da je tuga povezana sa nekim gubitkom)
sposobnost razumevanja složenih mnogostrukih osećanja ( kao npr. istovremeni osećaj ljubavi i mržnje)
sposobnost prepoznavanja verovatnih prelaza između emocija-prelaz iz ljutnje u sram


D nivo: Refleksivna regulacija emocija u promociji emocionalnog i intelektualnog razvoja
sposobnost otvorenosti za osećanja-za ona prijatna kao i za ona neprijatna
sposobnost refleksivnog uživljavanja ili odvajanja od emocija zavisno od procene korisnosti
sposobnost refleksivnog praćenja emocija u odnosu na sebe i druge kao i koliko su tipične, jasne, uticajne ili odmerene
sposobnost upravljanja svojim i tuđim emocijama ublažavajući neugodne i pojačavajući ugodne emocije

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju kod dece?
Imenujte osećanja
Naučite da prepoznate emocije koje osećate vi, ali i dete i imenujte ih, bez skrivanja određenih emocija koje su okarakterisanje kao negativne – ljutnja, bes, agresija

Pružite model ponašanja osobe koji preduzima odgovornost za svoje emocije
Prepoznajte ono što osećate i pokušajte da razumete zbog čega to osećate. Ponekad je veoma teško priznati da smo, na primer, besni jer su okolnosti takve da ta emocija “nije poželjna” ili nam je neprijatno što se tako osećamo. Ali, ako ignorišemo osećanja, ona neće nestati, samo će nas iznenaditi kada na to ne budemo pripremljeni.

Razgovarajte o emocijama
Pitajte dete kako se oseća i gde u telu oseća u emociju. Iskoristite crtež i bojanke kako biste bolje razumeli detetova osećanja i razloge koji su doveli do te emocije

Čitajte
Danas nam je dostupno dovoljan broj slikovnica koje pričaju o različitim emocionalnim stanjima, iskoristite priče koje su primerene detetovom uzrastu kako bi pokazali da ono nije jedino koje se tako oseća.

Probleme sagledajte u celosti
Važno je shvatiti da neke probleme ne posmatramo kao katastrofalne. Vrlo često, određena stvar deluje katastrofalno u određenom momentu, dok već sutra ili za neko vreme ona prestaje da ima jednaku važnost, a vrlo često se njena važnost i potpuno gubi. Dakle, pokušajte da umanjite ili čak iskorenite impulsivnost u svom ponašanju i naučite da ,,izbrojite do deset“ .

Sve emocije su dozvoljene na svim uzrastima. Ne zaboravite da i dete koliko god da je malo ima pravo da oseća isto što osećamo i mi, samo da oni ne mogu da se izbore sa svojim “velikim” osećanjima na način kao što mogu odrasli jer njihov mozak nije još dovoljno razvijen za tu funkciju.

Ukoliko već niste, preporučujem da pogledate crtani film “U mojoj glavi”, eng. “Inside out” koji na jako dobar način priča priču o osećanjima i do čega može doći kada se neka od njih ignorišu.

izvor:najboljamamanasvetu.com

Moje dete psuje, šta da (mu) radim?

Povod za ovaj tekst je nedavna konsultacija sa roditeljima koji su se jako zabrinuli što su njihovi sinovi (pet i sedam godina), počeli da psuju. Prva stvar koju su naveli je da se u njihovoj porodici psovke ne govore i da ne razumeju gde su sinovi to čuli i zašto su počeli da psuju.

Iako ovo nije neobično, mogu čak reći i da je očekivano da će deca kad tad izgovoriti neku psovku, kod odraslih, a posebno kod roditelja izaziva razne reakcije, najčešće negativne. Zato sam napravila mini anketu na Instagramu da bih saznala – zašto se roditelji ovako osećaju, da li znaju koji je razlog za njihove burne reakcije, kao i šta misle da je razlog zbog kojeg dete (počne da) psuje. Napominjem da se tekst pre svega odnosi na decu mlađeg uzrasta (do sedam godina).

Na početku ću vam preneti rezultate ankete.

Prva asocijacija na izgovaranje psovki je prostakluk, zatim bahatost, agresivnost, provokacija, nepristojnost, povređivanje… Razlog zašto neki roditelji veoma burno reaguju na detetovo psovanje je što ih to podseća na neke situacije iz detinjstva ili na roditelje (babe i dete, rođake…), koji su psovali i bili agresivni. Reakcije odraslih na bilo šta što dete radi ili govori, imaju veze sa njihovim iskustvom (najčešće iz detinjstva), koje utiče na to kako će doživeti konkretnu situaciju.

Takođe, u anketi se pokazalo da su reakcije roditelja burnije ako je dete psovke čulo/„naučilo“ od nekoga van porodice – parkić, komšiluk, vrtić, igraonica, šira porodica… Ono što me je iznenadilo je što veliki broj glasača smatra da dete psuje jer je to model komunikacije u njegovoj porodici. To mi govori da smo skloni da se vodimo pretpostavkom da su roditelji uvek „krivi i odgovorni“ za svako detetovo ponašanje. Upravo ova pretpostavka (da ne kažem osuđivanje okruženja), kod roditelja čije dete opsuje u prisustvu drugih ljudi, izaziva posramljenost, neprijatnost, bespomoćnost. Osećaj nelagode je veći ukoliko roditelji znaju da dete psovku nije čulo od njih.

Zašto je detetu baš psovka toliko "privlačna" reč za ponavljanje?

U anketi se pokazalo da su roditelji svesni da, ako oni psuju, to isto mogu da očekuju i od deteta. Ali, roditelji koji ne psuju smatraju da ni dete ne treba to da radi bez obzira što je moglo bilo gde da čuje ružne reči.

Veliki broj poruka koje su mi, u vezi ankete, stigle u inboks, odnosio se na to da roditeljima psovanje najviše smeta „jer to nije pristojno, žele da dete bude lepo vaspitano, kulturno“. To me navodi da pomislim da, kada dete opsuje, za njih sve ovo automatski „pada u vodu“. Dakle, bez obzira što su roditelji uložili trud i godine u to da ga dobro vaspitaju, nauče ga lepim manirima, onog trenutka kada iz detetovih usta izađe „ružna reč“, sve ovo nestane kao gumicom obrisano. Ovo je takozvana „ili-ili“ pozicija – jedno isključuje drugo.

I, na kraju, apsolutno svi koji mi su slali poruke na ovu temu pisali su: „detetu lepo kažemo, kažemo da je to ružno, da to nije lepo, da se to ne govori, lepo mu objasnimo…“. Ovo jeste dobra namera roditelja, ali za dete je ovakva komunikacija potpuno nejasna, tačnije ne dobija nikakva konkretna usmeravanja kako da prestane to da govori.

Hajde sada da vidimo šta sve stoji iza psovanja i kako možemo da postupimo, a da imamo što bolji rezultat.

 Kako sve počne - Zašto je detetu baš psovka toliko "privlačna" reč za ponavljanje?
U početku, psovka je za dete samo još jedna nova reč koju je čulo. Ono ne zna šta ta reč znači, ali je primetilo da kada je izgovori dobija razne reakcije odraslih. Nekome je to u početku simpatično i zabavno, pa se nasmeje, neko „napravi čudno lice“ i prevrne očima, neko se obrati detetu i dugo mu nešto priča/objašnjava… Sve u svemu, dete je od odraslih dobilo neku REAKCIJU i pažnju.

U njegovom pojednostavljenom doživljaju sveta to je veliko otkriće – WOW! U njegovoj glavici povezale su se dve stvari – neka reč (psovka) i reakcija na mene (vide me, čuju me, reaguju na mene – smeju se što znači da ih zabavljam i osećam se važnim, gledaju me ozbiljno i dugo mi pričaju nešto i, iako ih baš ne razumem, lepo se osećam što dobijam toliko pažnje). Dete zaključuje – pronašao sam sjajan način kako da privučem pažnju.

Ako vam se sada pojavio znak pitanja iznad glave – Zašto pobogu psovka privuče pažnju, a ne neka druga reč?

E, pa zato što se psovke izgovaraju u jakom emotivnom naboju, i to je ono što detetu privuče pažnju!

SADA SE SIGURNO PITATE – ALI, KADA VIDI DA SE LJUTIM I DA VIČEM, ZAŠTO NASTAVLJA TO DA GOVORI? ZAŠTO ME IZAZIVA?

Naravno da roditelje ovo zbunjuje jer se oni vode logikom odraslih. Za njih je psovka „ružna i nedopustiva reč“, ali za dete je i dalje to „samo neka reč“ za koju ne zna značenje ali koja mu osigurava PAŽNJU mame i tate. Znači, dete vas ne izaziva namerno, nego traži reakciju i pažnju. Ono je primetilo da iste SEKUNDE kada izgovori tu reč vi reagujete (i to sa čitavim spektrom emocija) i tada dobija zadovoljenje dve najveće potrebe u interakciji sa roditeljima – vide me i čuju me!

Takođe, što je dete mlađe to manje ume da razlikuje da li neko njegovo ponašanje izaziva pozitivnu ili negativnu pažnju odraslih. Za dete je pažnja, pažnja (po pricipu „daj šta daš“). Upravo zbog ovoga ljutnja, vikanje, pretnje NEĆE dati rezultat. Što ste emotivniji u ovom zahtevu i što je dete mlađe, rezultat će biti minoran, da ne kažem nikakav.

SADA ĆE NEKO REĆI –ALI, OVO NIJE ISTINA, JER KADA JA VIKNEM ON ODMAH PRESTANE DA PSUJE.

Da, prestane u tom trenutku jer se uplaši, ali ovo ne osigurava rezultat na duge staze. Naime, dete će prestati u tom trenutku zbog straha koji ste izazvali u njemu vikanjem, ili će prestati da psuje pred vama, ali neće zaista naučiti da to ne govori u nekoj drugoj situaciji i drugom okruženju.

Tako da, vaspitavanje strahom zaustavlja trenutno ponašanje, ali ne daje dugoročne rezultate.

Šta sve možete i treba da (u)radite kada dete počne da psuje?
Prvo, bilo bi dobro da dozvolite sebi da razumete da nije isto kada malo dete opsuje i kada opsuje odrasla osoba.

Kada odrasla osoba opsuje iza toga je neka svesna namera – ciljano želi nekoga da uvredi i povredi. Kada dete opsuje ono samo ponavlja reč koju je čulo, a koja njemu još uvek nema nikakvo značenje niti ima kontekst (ne koristi je sa istim ciljem kao što to rade odrasli).

To nam govori da malo dete koje izgovori psovku nema svesnu nameru da uvredi ni vas niti bilo koju drugu osobu.

Kakvo olakšanje!

Naravno, sada ide jedno veliko ALI!

Ali, da ne bi došlo do toga da počne da je koristi sa svesnom namerom (ili da bar taj trenutak maksimalno odložimo, jer budimo iskreni u jednom periodu života ovo će se sigurno dešavati), sada je trenutak za pravilan pristup.

PRVI KORAK
Neki ljudi govore psovke ne da bi uvredili drugu osobu, već iz navike kada daju sebi oduška zbog frustracije i/ili naleta emocija ili kada im je nešto teško, a neki čak i kada se vesele i raduju zbog nečega.

Obratite pažnju da li vi ili osobe iz bliskog okruženja, imate ovu naviku. S obzirom da deca uče posmatrajući nas, veoma brzo mogu da počnu da nas oponašaju i da „ružnu reč“ stave u kontekst. Na primer, baki je ispala čaša i razbila se i ona je opsovala sebi u bradu. Detetu ispadne igračka i ono opsuje. Dete je samo oponašalo, bez svesti o tome da je reklo „ružnu reč“. Umesto da odmah skočite i odreagujete na dete zabranom te „grozne reči“, skrenite baki pažnju da ne psuje pred njim. Takođe, možete biti na nekoj proslavi gde neko iz navike i bez ikakve loše namere od radosti i uzbuđenja opsuje, a dete to vidi i bude mu zanimljivo, pa ponovi kada je i ono radosno. Dete i dalje ne razume da je to „ružna reč“, ne vidi ništa loše u tome (tačnije razvojno nema kapacitet da procenjuje dobro/loše), ono još uvek SAMO PONAVLJA to što vidi i čuje. I, zato ne ljutite se na dete što je neko drugi pred njim opsovao!

DRUGI KORAK
Promenite način na koji posmatrate temu psovanja – dete nema lošu nameru niti govori psovke nama u inat, nije bezobrazno zato što ponavlja ono što je čulo, ne želi da nas uvredi jer i ne zna šta te reči znače, i definitivno nije preko noći postalo nevaspitano.

Odrasli pridaju preveliki značaj nečemu što detetu (za sada) predstavlja samo istraživanje, testiranje, zabavu. Ali, tema psovanja može da preraste u „čudovište sa tri glave“, ukoliko pravimo preveliku dramu oko toga.

Što manje značaja vi dajete tome, to će dete brže zaboraviti (naravno, ako je okruženje zaista takvo da ne postoji ova vrsta izazova).

Setite se – što vaša reakcija u početku burnija, to će detetu biti privlačnije da ponovi ružnu reč.

OK, ali šta ako ste već više puta odreagovali, ljutili se, pretili? Ili, šta ako babe i dede/stric/ujak/tetka i dalje opsuju pred detetom ili starija deca u parkićima, ljudi u prodavnicama…? Šta da radite?

TREĆI KORAK
Uvek imajte na umu da ste VI detetu baza i da ono najviše uči od vas – i to kroz USMERAVANJE, a ne kroz pretnje, zastrašivanje, ljutnju.

Kako god da ste do sada reagovali, evo prilike da to promenite.

Kada dete uzrasta oko dve, tri, četiri godine prvi put opsuje – ne reagujte, ne skačite kao opareni, ne pridajte previše značaja i postoji šansa da će ubrzo prestati (ubrzo ne znači posle pet minuta, već u toku dana ili u narednih par dana i to ako ne bude izloženo psovanju).

Ako ipak bude uporno i posle par dana nastavi, što ležernije, bez drame:

Ne znam šta znači to što si rekao. Probaj to drugim rečima da mi objasniš.
Ništa te ne razumem. Ne znam šta pokušavaš da mi kažeš. Hajde mi pokaži rukom.
Čini mi se nešto želiš da mi kažeš, samo ne razumem šta. Šta pokušavaš da mi kažeš?
Probaj to da mi kažeš rečima koje razumem.
Nisam sigurna da razumem šta si sada rekao. Pokušaj da mi kažeš tako da te razumem.
Ponudite detetu nešto što pretpostavljate da ono traži, a može biti i nešto potpuno trivijalno, čisto da ga prekinete u pokušaju da izazove reakciju:

– Ti želiš sok? Pa što tako ne kažeš, ništa te nisam razumela! Evo, izvoli sokić.

Sada očekujemo da će ili reći šta je stvarno htelo od vas, ili će prestati jer je izostalo ono što je tražilo – REAKCIJA.

Kada dete starije od četiri, pet godina opsuje i ne prestaje iako ste ga neko vreme „kulirali“, moguće je da pokušava tako da komunicira, tačnije da vas uvede u neki razgovor ili da vas možda „fascinira i šokira“ ovim rečima. Bez ikakve drame recite:

– Čujem neke reči koje mi se ne dopadaju. Stvarno ne želim da razgovaram sa tobom kada ih govoriš. Kada budeš rešio da pričaš sa mnom bez tih reči, dođi kod mene pa ćemo da razgovaramo.

– Stvarno mi smeta kada tako pričaš. Ako nešto želiš od mene, a ne možeš da mi kažeš bez psovki onda mi nacrtaj na ovom papiru.

– Čini mi se da ti nešto želiš od mene, pa zato govoriš te reči. Šta u stvari pokušavaš da mi kažeš?

– Izgleda da ne možeš da prestaneš da govoriš te reči. Ja ću sada otići u drugu sobu dok ti ne završiš to što pričaš.

Naravno da će vam biti potrebno puno strpljenja i „čelični živci“ da ne odreagujete na detetovu upornost da izazove vašu reakciju. Imajte u vidu da ovako obezvređujete psovku i sve je manje interesovanje deteta da je koristi. Trud koji sada ulažete isplatiće vam se na duže staze.

Šta ako dete vama uputi psovku?
Kada dete opsuje roditelja, njemu tada svašta prođe kroz glavu, od toga da nije dobro vaspitao dete, do toga da poželi da ga kazni. Koliko god vam zvučalo čudno i nelogično, nekada je deci ovo način da nam skrenu pažnju na sebe jer im treba pomoć od nas za nešto sa čim ne mogu ili ne umeju da izađu na kraj. Zato je veština „čitanja između redova“ od neprocenjive vrednosti, jer umesto da podlegnete porivu da dete po svaku cenu sprečite da psuje i da ga kaznite, vi mu dajete priliku da kaže šta mu je u tom trenutku ZAISTA potrebno od vas.

Obratite pažnju i na to koju emociju prepoznajete kod deteta koje vam je reklo psovku – da li je bes, strah, bespomoćnost, briga…?

– Hm, mislim da nisi to želela da mi kažeš. Hoćeš ponovo da pokušaš da mi kažeš šta stvarno želiš od mene, ovog puta bez psovanja?

– Rekao bih da tebi sada nešto treba od mene pa si mi zato to rekla. Hajde da popijemo čašu vode da se smirimo, pa da mi kažeš kako mogu da ti pomognem?

– Izgleda da si zbog nečega ljuta čim govoriš psovke. Šta te je toliko naljutilo? (ili – Ko te je toliko naljutio?)

– Rekla bih da si ovih dana oko nečega zabrinuta. O čemu se radi?

Kada porazgovarate i kada se situacija smiri, recite detetu:

– Neke reči, kao što su psovke, stvarno povređuju. Zbog njih se osećamo tužno, a neke mogu i da nas naljute. Verujem da nisi htela da me povrediš, molim te da sledeći put kažeš šta ti je potrebno od mame/tate, samo bez psovanja. Važi?

ŠTA KADA DETE I PORED SVEGA OVOGA I DALJE NEĆE DA PRESTANE DA PSUJE? TREBA LI DA SE ZABRINEMO?
Jedan od razloga može da bude da je detetu beskrajno zanimljivo da govori te reči, čak i kada mi ne reagujemo, možda dobija reakcije i pažnju od drugih iz okruženja. To mogu biti deca, rođaci, komšije, dakle bilo ko.

Predložite:

– Izgleda da ti je baš zanimljivo da govoriš psovke. Sećaš se da smo pričali da to nekoga može da uvredi i povredi. Hajde da smislimo neke reči koje mogu da zamene psovke, a neće nikoga povrediti!

Dajte vi neki predlog i koristite reči koje potpuno obezvređuju psovku – peršun, sapun, šišmiš…, pa ih zamenite u psovkama koje dete koristi.

Drugi razlog zašto dete nastavlja sa nekim ponašanjem iako smo pokušali sve što smo znali i umeli, je da je za njega to način da nam stavi do znanja da se u njemu nešto dešava, da prolazi kroz neki težak i izazovan period, da se u nekoj situaciji ne snalazi, posebno ako je bilo nekih promena u porodici, ali ne ume to da nam kaže ili se plaši reakcije, ili očekuje da ćemo sami to prepoznati i pomoći mu. Tada bi bilo dobro da roditelji potraže pomoć stručnjaka.

I, na kraju, možda niste očekivali da tema psovanja i dece ode u ovom smeru, ali da bismo mogli da menjamo doživljaj neke teme i pristup prema detetu, važno je da na prvom mestu razumemo razloge koji su doveli do nečega. Kao što često govorim i pišem – pozitivan pristup detetu, vaspitanju i roditeljskoj ulozi u početku zahteva malo veće angažovanje sa vaše strane, ali vremenom kada postavite dobre temelje biće sve lakše i lakše.

izvor:najboljamamanasvetu.com