Prije ili kasnije većina roditelja će postaviti sebi pitanje koliko treba da štiti svoje dijete, jer zaista nije lako procijeniti do koje mjere djetetu treba biti podrška i zaštita, a kada bi ga trebalo pustiti da stiče svoja iskustva i donosi svoje odluke.
Godine djeteta su jedan od najvažnijih kriterijuma: dok je sasvim malo, nema puno lošeg u osluškivanju njegovih potreba i udovoljavanju većini njegovih želja. Jer malo dijete plače kad je gladno, mokro, uplašeno. Pružanje podrške u takvim trenucima jednostavna je poruka da ga volite, da je željeno i zaštićeno, da mu se ništa loše neće dogoditi.
Kako dijete raste, proširuju se i njegove potrebe i zahtjevi, pa su česte situacije u kojima je roditelju najlakše uskočiti, riješiti problem umjesto djeteta. No znamo da dijete moramo da pustimo da pogriješi. Teoretski je to jednostavno, ali baš činjenica da djetetu moramo da pružimo i jedno i drugo – i zaštitu i iskustvo – u praksi nam ne pomaže da saznamo u kom konkretnom slučaju učiniti prvo, a u kom drugo.
Univerzalnih pravila nema, moguće je dati tek poneki savjet i ukazati na tipične greške. Neka su djeca znatiželjnija, nestašnija, sklonija riziku, manje osjetljiva na stres, dok će drugima svako zadirkivanje biti trauma. Što bolje poznajete svoje dijete, to ćete tačnije moći da predvidite kako će u određenoj situaciji reagovati i kako će primiti posljedice, a to pokazuje kako vi treba da postupate.
Roditelj koji često u školi ili vrtiću bije bitke umjesto djeteta, poteže veze da bi mu osigurao bolju poziciju i generalno često obavlja ono što druga djeca rade sama, šalje poruku da njegovo dijete nije dovoljno vrijedno ni sposobno. I nema veze što roditelj ima dobre namjere, što svakodnevno djetetu govori da je najbolje i da može sve što poželi, kad roditelj to ne pokazuje djelima! Da apsurd bude veći, takav je roditelj najčešće šokiran kad čuje kako to utiče na dijete.
Neprijatelji roditelja su nesigurnost, sumnja, griža savjesti, strah od ponavljanja grešaka svojih roditelja… KLlinci su lukavci koji će na kilometar osjetiti strah i nesigurnost. Iako vaspitanje nije bitka za kontrolu, dijete se ne može osjećati sigurno ako roditelj baš nikad nije strog, ako ne zna da uspostavi kontrolu i ako nije dosljedan u postavljanju granica. Kako dijete raste, čvrste i jasne granice postaju potrebnije. U protivnom dijete postaje razmaženo, traži da mu se ugađa i popušta, a manipulacija postaje pravilo ponašanja.
Ako ste roditelj kojeg često more brige tipa što će moje dijete doživjeti u svijetu, ako se pitate jeste li strogi, pretjerujete li u zahtjevima, sva je prilika da ste suprotnost tome, odnosno da ste previše popustljiv roditelj. Po pravilu, strogi i kruti roditelji nemaju takvih dilema.
Ne vjerujte svemu što pročitate i što mediji govore. U želji da ukažemo na emocionalnu bol i zlostavljanja, kao da smo otišli u drugu krajnost: nekad se mislilo da bajke služe djeci da prebrode strahove, a danas nas uče kako treba zaboraviti svaki trag nasilja i političke nekorektnosti u slikovnicama, crtićima, filmovima… Kad bi sve bilo tako opasno, svi mi koji smo odrasli na Tomu i Džeriju bili bismo nesposobni za život. Pretjerana zaštita od svega i svačega suprotnost je vaspitanju, jer roditelj treba dijete da pripremi za spoljašnji svijet, koji je sve samo ne savršen i politički korektan.
Ni roditelji nisu nevini, pa i oni manipulšu djecom. Vaspitanje je zahtjevno i traje, pa nakon tolikih godina nije teško zaboraviti što smo voljeli i čime smo se bavili prije djece. Kad čujete izjavu – zašto da budu podstanari kad kod nas ima mjesta, budite sigurni da tu nešto nije u redu. Oni koji uz roditeljsku ulogu zadrže i ostale uloge u životu, ponašaju se manje zaštitnički prema djeci.
